Skijanje

4. prosince 2018 v 16:02
Nemam ništa protiv snowboarda, niti protiv onih koji vole tu aktivnost; puno mojih prijatelja uživaju u snowboard, znači nemam ništa osobno protiv njih. Svako od nas bi trebao imati slobodu da odluči što mu se više sviđa i u kojem smjeru da se prikloni. Sve u svemu, čini mi se da ta sloboda objektivno i postoji. Ali, neovisno o svemu tome, dozvolite mi da vam objasnim moje osobno stanovište i gledište te problematike. Smatram da je snowboard jedna neprirodna aktivnost. Svi mi, žene i muškarci, smo rođeni s dvije noge i te dvije noge se koriste svaka na svoj način, a ne kao što to rade oni koji se bave snowboardom i koji bestidno drže spojene noge na istoj dasci. Vidio sam djecu koja su ih gledala, često s nevjericom. Neki uzrujani, dok su oni drugi znatiželjno pitali roditelje objašnjenja za taj čudan sport i zbog čega se uopće upražnjava.

Da budem jasniji: nije moja namjera ispasti snowboardfobičan, nisam taj tip, ali smatram da im se ne bi smjela dati prava da se koriste našim stazama. Zamislite da se neočekivano pojavi neki virus, da se svi zaraze i recite mi molim vas što bi se dogodilo da se odjednom svi počnu baviti snowboardom? Skijanje i skijaši bi jednostavno izumrli: to je matematička činjenica. Postoji razlog zašto se zovu skijaške staze, zar ne? Smatram da je vrlo važno reagirati što prije i zaustaviti ovaj novi i opasan trend. Važno je zaštiti skijaše, one, koji koriste dvije skije, lijevu i desnu. Sve drugo se ne može smatrati skijanjem: tko se tim drugim sportom želi baviti, neka se bavi, to ne možemo spriječiti, ali neka se služe za to predviđenim stazama. I neka koriste ispravno ime za tu aktivnost: mnogo i to zovu skijanje. Puno pravih skijaša se osjeća uvrijeđenima kada čuju da ih zovu istim imenom. Tradicije treba poštovati, i u nazivima.

Pošast

Moderna vremena sve više sa sobom donose modne pošasti. Ne znam da li je ispravno ovu prethodnu svrstati u modernost, ali sigurno s tim ima veze. Jednostavno su pali neki tabui, a i postalo je prilično popularno biti snowboardista: sve su češći istupi popularnih osoba, kako u zemlji a tako i vani (još više), gdje javno iznose svoju sklonost prema ovoj aktivnosti: to zovu outing, izlaženje. Koga briga, mogli ste ostati i unutra. Ali tako se o njima priča, povećava im se popularnost i tako zarađuju više novaca. A danas je novac sve, kako za mladiće, tako i za djevojke. Siguran sam da međa njima ima i onih koji nikada nisu stavili zajedno dvije noge na jednu dasku. Hajde i da se ja priključim ovom trendu izlaženja i da objavim ovdje moje skijaško stanje: puno više mi se sviđaju cure koje idu na jednoj dasci, nego muški koji se bave tim sportom. Možda je u pitanju i strah da se čovjek i sam ne zaljubi u tu aktivnost: psiholozi kažu da se potencijalno krije u svima nama.

Monte Carlo je najpoznatija kockarnica na svijetu

Pošast koja se u zadnje vrijeme širi kao luda su mjesta http://www.9-online.com/direktorij/kockarnice.htm poput ovoga, gdje ti nude zaradu bez muke i truda. Jednostavno se upišeš položiš malo para na račun, pritišćeš tipkice ili bolje rečeno klikaš ih s mišom, a lova curi li curi. Zaboravljaju reći da moraš imati sreće; to je najvažnija stvar u tvom bivstvovanju. Zašto sam spomenuo ovo, kada takvih mjesta ima na mreži kao salate? Jednostavno zato što se radi, barem službeno, o web imeniku. Adrese i opis mjesta na Internetu koji nude nešto interesantno, što ljudi traže. Prelistavaš i nađeš signalizirano stranicu. Umetnuta kao dio portala, ali ako si pažljiv odmah primijetiš da je malo drukčija. Vodi te direktno u casino online. Oprez, kockarska pošast se širi na sve strane. Sada smo u proljeću i poznato je da je ovo doba izuzetno plodno za širenje virusa i raznih drugih zaraza.
 

Duga

9. listopadu 2018 v 15:35
Pisanje je po nekada vrlo okrutno i može povrijediti na vrlo okrutan način. Zapisana riječ oblikuje svoju formu i zateže luk do neočekivane napetosti, a kada se strijela odapne pogađa sve ono što joj se nađe na putanji. Samo zbog ovog paklenog bola moglo bi se odmaknuti od svega i ne pridodati nikakvo značenje pisanoj riječi. U krajnjem slučaju, čemu služi povjeriti neku misao jednom običnom komadu papira? U ovom trenutku žrtvovao bih i komadić vlastitog tijela da bih se mogao povjeriti izgovorenoj rečenici. Ona bi se izgubila, nakon što zvučni valovi prestanu proizvoditi vibracije zraka i ostalih materija u okrugu. Ali je to nebitno ako je cijena koju treba platiti za napisano izjavu previše visoka. Nakon trideset godina pisanja, danas sam došao u situaciju da mrzim sve ono što je proisteklo iz mog pera. Tražim iskupljenje, kao da sam najodvratniji javni neprijatelj. Na kraju i na početku priče se postavlja konceptualno pitanje: zašto se piše? Zašto se ne traže alternative, zamjenske aktivnosti.

Zašto sve usmjeriti u jednom jedinom smjeru, besmislenom pokušaju, ako se na kraju stigne na neko mjesto, s određenom spoznajom o tome da vrijednost svega onoga što je proizvedeno nema vrijednosti, nikakvog okusa svetosti. Pitam tebe, da baš tebe koji slučajno prolaziš s ulicom, iako hodaš pločnikom koji se nalazi na suprotnoj strani i kome pisanje ne znači upravo ništa. I zašto je moj osjećaj drukčiji od tvoga? Ja koji pišem kao da sam osuđen na tu aktivnost cijeli život i koji na kraju ulice otkrijem da sam potrošio sve listove papira, listove na koje sam želio unijeti bilješke o mom svijetu, ili bar o onome što sam mislio da je moje. I kada dođe crni petak, ti s druge strane, koju ćeš odluku donijeti? Hoćeš li sve pobojati u sivu boju i čekati da se pojavi duga koja će dati svježinu i živost panorami koja te okružuje? Ili ćeš odlučiti da na kraju sve pobrišeš, ukloniš tragove koje si ostavio. Ali kako zaboraviti ono što se je dogodilo, iako je već odavno prošlo?

Sto posto jesen u Japanu

Egzistencija je sačinjen od osjećaja i riječi, od razmjene nježnosti i naklonosti i dođe trenutak kada pomisliš da si konačno stvorio nešto vrijedno, što će trajati u vremenu i prostoru. Zatim se sve sruši, komadić po komadić, kao dvorac od karata. Odjednom otkriješ da si gol i bos, bez tvog prijestolja, bez štita koje te je zaštitio sve ovo vrijeme. Noge te više ne drže i tražiš oslonac, fiksnu točku koja će ti dati mogućnost da zadržiš ravnotežu koja se sve više udaljuje i koja neće dozvoliti da otkliziš u močvaru, da se izgubiš u džungli koja ti prijeti. Bar jedan komadić papira kojemu bi se izjadao, povjerio svoje strahove, usamljenost, gorčinu koja te prožima. Jer je teško ići naprijed bez dvorca od karata kojemu si sve povjerio i koje je bio tvoje boravište. Ali svim dvorcima od karata prije ili poslije je suđeno da nestanu, zbog njihove nestabilnosti, nesigurne građe na kojoj se zasnivaju i zbog pogrešnog korištenja. Ali se sadašnjost nastavlja. Protječu sekunde, minute, dani i tjedni, mjeseci i godine, i sve se zgušnjava ili razrjeđuje, ovisno o tome s koje točke sve promatraš. Na kraju, možda, ostane nešto u što i dalje vjeruješ i što možeš povjeriti pisanoj riječi, jer samo tako može trajati, iako je od karata, a nije ni dvorac. Kako vjerovati u sebe samoga? I kada stigneš na ivicu nevjerice, konačno ćeš pronaći mir i slobodu. Jer univerzum nije ni primijetio tvoju prisutnost, tvoje djelovanje ili nedjelovanje. I tako je lakše. Sto posto!

Zanimljivost

Sigurno će se netko tko je slučajno ovdje zalutao pitati za što stoji proširenje ".me". To je internet oznaka za Crnu Goru iliti Montenegro. Dobili su ga tek 2008. godine. Netko bi iz zlobe rekao da je zato što su lijeni pa im se nije dalo podnijeti zahtjev za domenu. Nije baš sasvim tako. Oni su postali nezavisna država tek polovicom 2006., pa zadrška od dvije godine, vodeći uvijek računa da se radi o Crnogorcima, je sve u svemu prihvatljiva.

Ova zanimljivost je bila vezana za domenu mog prethodnog pokušaja. Na kraju su i tamo zatvorili i sada sam se ugostio kod Čeha. Nadajmo se da će oni opravdati famu o slavenskoj gostoljubivosti i da ću ovdje dugo ostati i napisati puno dobrih stvari.

Kam dál

Reklama